Obnova kakvu (ne) želimo!
Čekala sam par dana da napišem ovaj članak. Sve sam si mislila: budu završili, ne mogu ostaviti takav ‘svinjac’, kiša će padati opet pa će sutra to srediti… Vrijeme je prolazilo, a na Strossu, Katarininom trgu i okolnim ulicama ništa se nije dešavalo. Niti će se desiti! Crne trake ‘friškog’ asfalta kojima je prošaran dobar dio Gornjeg grada, očigledno smetaju samo meni. Kada se njima pridoda i raskopano kamenje oko Dverca, čovjek se zaista zapita zar stvarno nikome nije stalo da najstarija gradska jezgra te turistima najprivlačniji dio Zagreba izgleda barem civilizirano i uljuđeno!? Kada je previše tražiti išta više od toga.
Cijela priča čini se kreće od obnove škola (Gornjogradske i Gimnazije Tituš Brezovački) koja je za svaku pohvalu. Učenici, profesori, a i svi mi sugrađani veselimo se sigurnim zgradama za našu djecu i sve koji rade u njima, moderno opremljenim učionicama, pametnim pločama, drvenarijom koja je energetski učinkovita… Tu je i pitanje dovođenja jačih vodova struje na Gornji grad, još jedan nužni zahvat o kojem ne treba raspravljati. No, moraju li radovi zaista za sobom ostaviti ovakve trajne posljedice na naše ulice, ceste, šetališta…
Šutjeli smo dok se devastirala Mesnička. I sada imamo ulicu koja je opasna, bučna i u kojoj ćete si uništiti cipele dok hodate po nogostupu od kocki koje tamo nikada prije nisu bile niti tamo po svojoj funkciji (a to je izdržavanje teških tereta poput kola ili tramvaja) pripadaju . S druge strane, stanari Radićeve su se organizirali i zajedničkim djelovanjem spriječili još jednu takvu ‘kreaciju’ nepoznatog genija. Međutim, tko je nadležan za pitanja estetike? Jer, ruku na srce, ovdje nije u pitanju ni ugrožena baština niti funkcionalnost. U pitanju je SAMO budućnost naše djece koju učimo da su ovakve stvari u redu.
A nisu. Jer kao što bi rekla moja kolegica s faksa, kada smo kao studentice raspravljale kako to da su u Italiji svi tako zgodni i dotjerani: ‘To ti je zato jer su, od trenutka kada se rode do trenutka kad umru, okruženi takvom ljepotom.’
I zaista, nismo li mi sve više i više okruženi detaljima koji nagrđuju ne samo naš grad nego i naše živote. Jer djeca najviše uče primjerom (psiholozi to zovu modeliranje), a primjer koji im dajemo i ostavljamo je da je u redu živjeti u neurednom i da je polunapravljen posao isto tako u redu obaviti.
Ove fotografije su nastale prije nekoliko dana, a tekst sam napisala sinoć. Bila bih najsretnija da je sve ovo danas sređeno kako spada i da je ‘ostala samo blijeda slika onoga što je prošlo’. No budući da nam ‘stazice’, crni rubovi, različite vrste asfalta po cijelom gradu odavno govore što je praksa, bojim se da ipak nisam ružno sanjala.
Imate li više informacija o temi ili tekstu, javite nam se na egornjigrad@gmail.com
Naslovna fotografija: Irena Jelić/egornjigrad.com
