Aktualne vijestiPotres i obnova

Intervju: Prof. dr. Dragan Damjanović o Gornjem gradu jučer, danas i sutra

Jedan od naših najznačajnijih povjesničara umjetnosti srednje generacije, autor brojnih znanstvenih članaka i 15 knjiga, od kojih mu je posljednja - monografija 'Veliki zagrebački potresi' nedavno objavljena u izdanju Matice hrvatske, govori o prošlosti i budućnosti Gornjega grada, uspoređuje štete nastale 1880. i 2020., ali i ekskluzivno otkriva kako je njegova supruga Mirela rođena i odrasla upravo u ovom kvartu zbog čega je za njega i posebno vezan.

1.Što je po vašem mišljenju najveća vrijednost Gornjeg grada?

Kao i u slučaju cijeloga središta Zagreba, najveća vrijednost Gornjega grada predstavljaju očuvani ambijenti. Ovaj je dio Zagreba svoje osnovne konture, koje je dijelom zadržao do danas, dobio već u razvijenom i kasnom srednjem vijeku te pregradnjama u baroknim vremenima i u 19. i 20. stoljeću. Zahvaljujući toj slojevitosti riječ je o iznimno slikovitoj urbanoj sredini karakterističnoj po raznolikim pročeljima, zavojitim ulicama, raskošnim dvorištima. Tu nalazimo i neke od najvrjednijih pojedinačnih spomenika grada poput crkava Svetog Marka i Svete Katarine, kule Lotrščak, Popovog tornja, Kamenitih vrata, da spomenem samo najkarakterističnije spomenike.  Gornji grad je do sredine 19. stoljeća zapravo bio jedino naselje koje je nosilo naziv Slobodnog i kraljevskog grada Zagreba. Kaptol i druga ostala naselja bila su administrativno potpuno nezavisni gradići. Stoga ovaj dio Zagreba ima posebnu ne samo ambijentalnu već i povijesnu vrijednost. Nadalje, kao sjedište ključnih nacionalnih tijela, Sabora, premijera, dijela Vladinih ureda, Gornji grad ima ne samo lokalnu, zagrebačku, već i veliku nacionalnu težinu.

2. Da li je ona sada izgubljena nakon potresa?

Čini mi se da, usprkos velikim oštećenjima nastalim u potresima od 22. 3. i 29. 12. 2020. baština Gornjega grada (još uvijek) nije izgubljena. Nesumnjivo je došlo i doći će u godinama koje dolaze do iseljavanja s ovoga područja, mnoge zgrade iz kojih su se iselili stanari bit će u još većoj mjeri zapuštene. Koliko god bili nezadovoljni činjenicom što su u Gornjemu gradu smještene ključne javne institucije to se u ovim postpotresnim vremenima pokazuje bar donekle dobrim – te će institucije ipak skupiti dovoljnu količinu sredstava da obnove i konstruktivno učvrste zgrade u kojima se nalaze, što nažalost neće biti slučaj s velikim brojem pojedinaca i obitelji. Dakako, smještanje institucija na Gornjemu gradu ima i svoje brojne negativne strane, od prevelikoga prometa u prilaznim ulicama, osobito Mesničkoj i Opatičkoj, do problema osiguranja državnih dužnosnika kako smo se svi uvjerili pri prošlogodišnjem terorističkom napadu koji je doveo do zatvaranja dijela javnih površina u Gornjemu gradu što je dodatno umrtvilo ionako pust prostor ovoga dijela povijesnoga središta Zagreba. Razumijem da je nužno učiniti prostore Gornjega grada sigurnim za sve koji tamo rade, no mislim da se trebaju pronaći prikladnije metode od zatvaranja dijela trga.

Foto crkva Svetog Marka: Irena Jelić/egornjigrad.com

Probleme sa sigurnosnim mjerama treba riješiti, međutim, na način da se ipak omogući i stanovnicima Zagreba i turistima slobodan pristup crkvi Svetog Marka i ostalim znamenitostima na Gornjem gradu. Svakako bi trebalo reaktualizirati i pitanje preseljenja Sabora i Vlade s Gornjeg grada. Moram priznati da doduše ni sam nisam do kraja siguran je li dobro preseliti politički vrh iz središta Zagreba jer me je strah da bi potom došlo do zapuštanja zgrada koje on sada koristi. Gornji je grad naime već ionako pun državnih ili gradskih nekretnina koje se ne koriste ili se koriste samo djelomično zbog čega propadaju.

Bilo bi najbolje kada bi se preko europskih fondova iznašlo dovoljno sredstava za gradnju novih zgrada Sabora i Vlade uz Savu te za adaptaciju postojećih zgrada u muzeje i druge kulturne ustanove. Kao što Beč ima četvrt muzeja, a Berlin otok muzeja Zagreb bi time mogao dobiti brdo muzeja. Gradec je u osnovi već sada svojevrsno muzejsko brdo (ili muzejska akropola) jer su se na njemu smjestili Muzej grada Zagreba, Hrvatski povijesni muzej, Hrvatski prirodoslovni muzej, Muzej naivne umjetnosti, Galerija Klovićevi dvori pa i iznimno popularni Muzej prekinutih veza, no kada bi se za muzejske potrebe prilagodili još i prostori današnjih Banskih dvora i Sabora, čije su reprezentativne prostorije same po sebi već muzejskog karaktera i mogle bi se uključiti u ponudu Hrvatskog povijesnog muzeja, to bi bilo doista izvanredno.

Sa seljenjem vladinih institucija s Gornjeg grada omogućilo bi se i da se veći dio toga prostora pretvori u (pravu) pješačku zonu. Osim što bi Zagreb i Hrvatska dobili priliku predstaviti svoju baštinu na puno cjelovitiji način, mislim da bi realizacija takvog megaprojekta učinila Gornji grad i općenito Zagreb još privlačnijim turistima i sasvim bi se sigurno dugoročno isplatila.

Koje muzejske institucije smjestiti u Banske dvore i Sabor ostaje pitanje. Kada bi sredstva bila neograničena ja bih volio na tome mjestu možda vidjeti jedan i potpuno novi muzej posvećen srednjoeuropskom kulturnom krugu, Habsburškom carstvu (koliko god shvaćao da je provincijalno pa i donekle neispravno isticati pripadnost Zagreba isključivo tome civilizacijskom krugu) jer mislim da bi nešto takvo bilo privlačno za međunarodnu publiku. Tu bi se mogao smjestiti i Hrvatski restauratorski zavod, razni mali muzeji, pa i javne galerije sada razasute po Donjem gradu i ostatku Zagreba, zatim osigurati veći prostor za Državni arhiv u Zagrebu i slično.

Svjestan sam, međutim, da za sada realizacija takvog projekta, obzirom na financijske mogućnosti naše države i grada, nije u dogledno vrijeme realna.

3. Gornji grad  je (bio) rijedak primjer suživota baštine i modernog čovjeka u staroj gradskoj jezgri, i to ne samo kod nas, nego i u svijetu…

Gornji je grad doista pokazao vrlo veliku žilavost i zadržao je dio stanovnika usprkos svim promjenama koje su obilježile Zagreb kroz 19. i 20. stoljeće. Najprije je u 19. stoljeću Donji grad „preoteo“ Gornjemu ulogu gospodarskog, pa naposljetku i kulturnog i obrazovnog središta Zagreba, a potom je kroz 20. stoljeće Gornji grad, kao i cijelo središte Zagreba, pretrpio nekoliko velikih imovinskih potresa s oduzimanjem imovine kućevlasnika za vrijeme NDH i komunističke vlasti.

Gornji grad je usprkos svim tim promjenama ostao stalno poželjno mjesto života, osobito za bogatije Zagrepčane (kako pokazuje slučaj obitelji Pongratz i Turković u 19. stoljeću i bogatih hrvatskih poduzetnika danas). Svojim položajem na brežuljku koji ga fizički donekle izolira od ostatka grada, Gornji je grad pružao svojim stanarima mogućnost da žive u samome središtu, no istodobno i u vrlo mirnom, tihom dijelu grada okruženom pojasom zelenila.

Foto Unutrašnjost crkve Svete Katarine: Dragan Damjanović

4. Nedavno vam je izašla knjiga u izdanju Matice hrvatske ‘Veliki zagrebački potresi’. Proučavajući arhive i dokumentaciju, možete li usporediti koliko je je Gornji grad stradao 1880., a koliko 2020. godine?

U odnosu na ostale dijelove Zagreba i u potresu 1880. i u potresima iz 2020. godine, koliko god se stanovnicima toga prostora možda činilo da nije tako, Gornji grad zapravo nije tako jako stradao. Daleko veća oštećenja uočavaju se na građevinama na Kaptolu pa i u Donjem gradu, o sjevernim, podsljemenskim četvrtima Zagreba da i ne govorimo. U potresu 1880. najjače su bile oštećene građevine na južnim i istočnim obodima Gornjega grada, dakle uz Strossmayerovo šetalište i Opatičku, odnosno, ako gledamo s istočne strane, Radićevu ulicu, te uz Ilirski trg. Slobodno se može reći da se u velikom broju slučajeva povijest ponovila 2020. godine. Među najoštećenije građevine Gornjega grada ubrajale su se i 1880. i 2020. nekadašnja zgrada Realke (danas Hidrometeorološki zavod), crkva Svete Katarine, zgrada nekadašnjeg Plemićkog konvikta (danas gimnazija Tituš Brezovački), itd. Dakako, uočavaju se i stanovite razlike. U potresu 2020. zgrada Galerije Klovićevi dvori tako gotovo da nije pretrpjela nikakva veća oštećenja što se može na prvom mjestu zahvaliti sveobuhvatnom zahvatu iz 1980-ih godina, dok je u potresu 1880. bila jako oštećena. Puno manja oštećenja pretrpio je i Popov toranj 2020. u odnosu na 1880. godinu. S druge strane u potresima 2020. palača Vojković-Oršić-Rauch, sjedište Hrvatskog povijesnog muzeja, daleko je oštećenija nego što je bila u potresu 1880.

5. U svojim medijskim nastupima nakon potresa niste bili optimistični u prognoziranju budućnosti centru Zagreba, što bi po vama trebalo napraviti da Gornji  i Donji grad potpuno ne odumru?

Treba donijeti zakonske akte koji će spriječiti pretvaranje centra grada u svojevrsni turistički resort, kako se to u osnovi uvelike dogodilo (i još uvijek događa) u povijesnoj jezgri Dubrovnika, pa sve više i u Splitu i drugim gradovima uz jadransku obalu. Trebalo bi odrediti maksimalni postotak nekretnina u središtu Zagreba koji može biti korišten u turističke svrhe. Vjerujem da  takva mjera ne bi naišla na simpatije dijela poduzetnika, međutim, mislim da bi i oni i svi drugi trebali shvatiti da centar grada nije dobar ni za koga, a ponajmanje za njegove preostale stanovnike. To se jasno uostalom pokazalo u recentnoj krizi prouzrokovanoj pandemijom koronavirusa. Svaki „potres“ u turističkoj industriji ostavlja ovakva središta gradova u Europi i svijetu pustima.

Kada kažem da mislim da treba spriječiti da turistička industrija potpuno preuzme centra grada ne mislim pri tome da treba biti pretjerano restriktivan. Treba razumjeti i stanare središta Zagreba koji se ne osjećaju više sigurnima u svojim nekretninama i ne žele stoga živjeti u njima, no svjesni su njihove materijalne vrijednosti i pokušavaju ih monetizirati preko turizma. To im treba omogućiti jer je bolje da se nekretnine koriste bilo kako nego nikako. Napuštene nekretnine osuđene su na propadanje, o čemu uostalom možemo svakodnevno svjedočiti posvuda po Zagrebu, pa ako je cijena njihova održavanja pretvaranje centra u heritage resort ili kako god to nazvali, i to je bolje nego uništenje građevina.

Foto Cmrok: Irena Jelić/egornjigrad.com

6. Donji grad ima Zelenu potkovu koja je nastala planski i o kojoj se puno piše, a Gornji grad Dubravkin put i Cmrok, možete li nam reći kako su se očuvale naše park-šume i inkorporirale u urbano tkivo Zagreba.

Riječ je o južnim rubovima nekada gustog šumskog podsljemenskog pojasa koji se u osnovi spuštao gotovo do središta Zagreba sve do druge polovine 19. stoljeća. Dijelom zbog nagiba terena, odnosno neprikladnosti terena za gradnju, a dijelom i zbog svjesnosti gradskih urbanista kraja 19. i početka 20. stoljeća da je za zdravlje građana nužno očuvati pluća grada, zelene površine uz Dubravkin put i na Cmroku nisu urbanizirane. Jedan dio tih površina zapravo su bili (a dijelom i ostali) privatni vrtovi/parkovi u vlasništvu obitelji i pojedinaca koji su posjedovali nekretnine u Visokoj, Demetrovoj, Jurjevskoj i drugim ulicama u tome dijelu Zagreba. Nekada je na tim prostorima bilo daleko više voćnjaka, vinograda i vrtova, danas prevladavaju parkovne površine.

7. Jedno pitanje iz vaše najuže specijalizacije, a to je Herman Bollé. Još uvijek su struka i javnost podijeljeni oko vrednovanja i opravdanosti njegovih zahvata, no gotovo uvijek je u središtu rasprava zagrebačka katedrala. Učinili ste mnogo da se Bolléov rad revalorizira, ali što je s njegovim zahvatima na crkvi Svetog Marka i crkvi Svete Katarine?

Foto svod u crkvi Svetog Marka: Dragan Damjanović

Mislim da su potresi iz 2020. jasno pokazali kako su brojni zahvati koje je Bollé izveo na crkvi svetog Marka bili opravdani. Toj su crkvi, naime, u potresu 1880. jako stradali svodovi i zabati, koje je Bollé morao temeljito učvrstiti, dijelom i potpuno iznova izgraditi. Pitanje je kako bi Sveti Marko prošao u potresima 2020. da Bolléova obnova nije bila tako temeljita. U slučaju crkve svete Katarine upitno je koliko je Bollé na njoj uopće intervenirao. Čini se, naime, da glavno pročelje ove građevine, izvedeno 1881. godine, uopće nije Bolléovo, kako se to ranije mislilo. Riječ je o djelu inženjera tadašnje hrvatske Zemaljske vlade koji su dobili zadatak popraviti crkvu nakon stradavanja u potresu. Bollé ju je obnavljao nakon požara 1890-ih, no da li ju je pri tome konstruktivno učvršćivao nije mi poznato. Vrlo vjerojatno nije što je sigurno jedan od faktora zbog kojih je Sveta Katarina tako oštećena u potresima 2020.

Imao sam prilike vidjeti njezinu unutrašnjost 23. 12. 2020., nekoliko dana prije petrinjskog potresa i čudio sam se što svodovi u brodu nisu učvršćeni skelama jer se jasno moglo uočiti da su na rubu pada. Nažalost, šest dana kasnije su se dijelom urušili što predstavlja nesumnjivo najveći gubitak na polju graditeljskog naslijeđa u potresima koji su pogodili Zagreb 2020. godine.

8. Za kraj, smijemo li otkriti našim čitateljima da je vaša supruga Gornjograđanka?

Moja je supruga Mirela odrasla u Tomićevoj 9, u jednokatnici koju je projektirao slavni zagrebački arhitekt Franjo Klein, prvoj do Uspinjače s jugozapadne strane. Igrala se je u prostranome dvorištu ispod Strossmayerovog šetališta gdje se i danas dijelom nalaze vrtovi stanara, a nekada su bili prostrani voćnjaci i vinogradi. Išla je u vrtić u Demetrovoj ulici, u palači Jelačić (koja se nažalost danas uopće adekvatno ne koristi), potom u osnovnu školu u Varšavskoj, kao i dobar dio drugih stanovnika Gornjega grada. Tek sam je ja odveo iz Gornjega grada u prisavske dijelove Zagreba.

Naslovna fotografija ‘Dragan i Mirela Damjanović’: Petra Damjanović

Imate li više informacija o temi, javite nam se na egornjigrad@gmail.com.

Autor: I.J.

Povezani članci

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Back to top button