Džungla na zagrebačkom asfaltu
Ove se godine navodno nose ‘animal printovi’, no osim urbanih tigrica, geparda i zebrica, u Zagrebu su se pojavile i urbane prašume. I to na javnim zelenim površinama, posebno onim gornjogradskim, koje kao da nisu dovoljno nagrđene nabacanom šutom te pretrpanim kontejnerima i koševima za smeće.
Grad, za razliku od neurbaniziranih područja, mjesto je koje bi trebalo imati barem minimalno uređenu infrastrukturu i način funkcioniranja. No dok nas Zakoni i propis upozoravaju da pazimo na izgled naših(!) dimnjaka, zabranjuju nam držanje domaćih životinja u našim(!) dvorištima, vješanje rublja na našim(!) balkonima te nam propisuju gdje ćemo, a gdje nećemo parkirati, održavanje gradskog zelenila izgleda da pripada kategoriji crnih rupa. Osim kad ih treba iznajmiti za ‘event’ koji će privući horde turista s Južnog pola.
Pandemija je najbolji dokaz za to. Nema evenata, nema košnje trave, šišanja grmlja i krošnji, rezanja grana…
Čak i ako se isti nalaze na samo 100 metara od Sabora i Vlade!
Ništa bolja situacija nije ni s opremom tih istih ‘pluća grada’ i ‘zelenih oaza’ kako im se rado tepa sve dok ne zazvoni ‘registar kasa’. Tada se, valjda zbog mirisa miješanog mesa s roštilja i lakih nota koje ne izlaze iz uha, zaboravi da svaki vašar jednom ode. I da se svjetla cirkusa jednom ugase. A ‘pumpe’ koje cure, potrgani rukohvati, razvaljene stepenice, išarani zidovi ostaju nama koji tu živimo i u cijeloj priči ispadamo najveći majmuni. Nadajmo se samo da će se i to promijeniti prije nego što ‘…nam mahovina ne dosegnu usne – i prekri – ime i dobu.’, kako bi rekla Emily Dickinson.
Naslovna fotografija Zakmardijeve stube: Irena Jelić/egornjigrad.com
Imate li više informacija o ovoj temi, kontaktirajte nas na egornjigrad@gmail.com.
