Intervju: S Danielom Rafaelićem u šetnji Gornjim gradom Orsona Wellesa, Jackieja Chana i Oktavijana Miletića
Povjesničar filma i egiptolog te poznato TV lice kojeg smo prošli tjedan mogli svaki dan gledati u javljanjima iz Pule, dok nas četvrtkom u jutarnjim satima vodi kroz Malu školu filma, za portal eGornjigrad prošetao se Srcem Zagreba i otkrio što su u njemu vidjeli neki od najvećih filmaša 20. stoljeća, a u Jurjevskoj 29 pokazao nam je vrt u kojem je svoje prve korake napravila hrvatska kinematografija.
1. Gornji grad bio je česta filmska kulisa domaćih, ali i stranih produkcija. Što se sve u Srcu Zagreba snimalo, osim vječnog ‘Tko pjeva zlo ne misli’?
DR: Možda najzagrebačkiji film sniman na Gornjem gradu svakako us Glembajevi Antuna Vrdoljaka. No, kako ispravno zaključujete, mnoge su velike, važne, osrednje ali i one trivijalne filmske produkcije tu snimale. Umjetnički je najvažniji i najvrjedniji Proces Orsona Wellesa koji je 1962. možda prvi filmski opisao Gornji grad kao mjesto strave i birokracije, mjesto otrovnog mitteleuropejskog weltschmerza. Njemu je filmski Gornji grad bio gotovo dekirikovski prostor ugroze mislećeg pojedinca. Ipak, osobno očaran njegovom ljepotom, filmski ga je oslikao kao nitko prije ni poslije. Zagreb, i Gornji grad iz Wellesovog filma nikad nisu bili ljepši. Razlog je bila Wellesova fascinacija tom nevjerojatno dobro sačuvanom arhitekturom 18. i 19. stoljeća u kojoj se izvrso osjećao. Zato je tu i snimio svoj kratki film Vienna u kojem baš Gornji grad glumi Beč. Na premijeri u Beču gledalište je bilo oduševljeno nepoznatim bečkim vedutama – snimanim u Zagrebu.
No da nisu tu snimana samo velika umjetnička djela, pokazuje nam kultni, beskrajno zabavni, bezvremenski Božji oklop Jackie Chana. Sniman 1985. pokazao je Zagrepčanima dašak prave honkoške akcije na ulicama kojima je nekoć koračao Ljudevit Gaj.
2. Kako su te svjetske ‘face’ uopće došle snimati u Zagreb te izabrale baš Gornji grad za smještaj radnji svojih filmova?
DR: Gornji grad je sve do Univerzijade 1987. bio jedan usnuli, zaboravljeni i pomalo zapušteni biser čiji je sjaj, tada se činilo, zauvijek zgasnuo. No, upravo ga je takva snenost otvorila mnogim produkcijama koje su tražile Europu prije ili tijekom Drugog svijetskog rata. Naravno, nakon što je Kamenitim vratima prošetala Meryl Streep i dobila Oskara za Sofijin izbor, ova je agramerska lokacija postala još traženija. Naravno, uz golemi holivudski trud Branka Lustiga.
3. Za očekivati je da će crkva sv. Marka privući pozornost kamera, no filmaši su na Gornjem gradu tražili (i pronašli) nešto sasvim drugo…
DR: Ne, crkva sv. Marka je zbog svog ikoničkog krova toliko likovno retorična da se njena mnogo važnija, a gotovo uopće neprepoznata gotika portala nije filmski ‘primila’. S druge strane ta je naša ključna crkva zapravo nefilmična – budući da svojom vanjskom likovnošću teško ‘glumiti’ biti bilo što drugo – osim onoga što ona jest. No Gornji grad zato ima brojne druge lokacije koje to kompenziraju.
4. Koji je vaš omiljeni dio Gornjeg grada?
DR: Jurjevsko groblje i uopće Jurjevska. Mističnost tog dijela Zagreba, povijest koja bubri pod vaši nogama, glasovi umrlih koji se se polako još uvijek kreću po novovjekovnim ‘fasadama’… Sve to stvara jedistveni metafizički portal u kojem Zagrepčani mogu, ako žele, izravno osjetiti, kako to kaže Jules Radilović ‘minula stoljeća’. Tu je, konačno, i slavna vila Miletićevih, u Jurjevskoj 29. Oktavijan je tu, u vrtu, sa svojim prijateljima snimao svoje prve amaterske filmove – u tom čarobnom vrtu je počela hrvatska kinematografija.
5. Malo je poznato da ste veliki ljubitelj šetnji i da vas se često može vidjeti na Dubravkinom putu i na Cmroku. Kada ste i kako otkrili ove dijelove Zagreba?
DR: Ako netko ne izgleda kao veliki ljubitelj šetnji, onda sam to svakako ja. No, u pravu ste. Nema ništa ljepše nego krenuti od Palainovke prema Jurjevskoj pa produžiti prema Cmroku ili se uz onaj, tako ukusno uklopljen vodovod, spustiti na Tuškanac. To vas oplemeni svaki put iznova. Sve te vile i kuće, uz koje idu sve te legende i priče – toliko se svjesno kupam u njima i otkrivam ih svaki put ispočetka.
6. Kao egiptolog, jeste li uspjeli pronaći poveznicu između te drvene civilizacije i Gornjeg grada?
DR: Iako pitanje vidim kao vašu dosjetku, niste daleko od istine. I danas jedan mahovinom obgrljeni mini obelisk strši iz napuštenog gorblja na Jurjevskoj, pokoji drevnoegipatski motiv se može uočiti na kojem od gornjogradskog pročelja… A sve ih nadvisuje, naravno, sv. Katarina Aleksandrijska i njen zlokobni kotač na, potresom nažalost opustošenoj, najljepšoj zagrebačkoj baroknoj crkvi. Ako me baš tjerate da vam sve otkrijem, stari su Purgeri obožavali imati na zidovima svojih salona i slike s drevnoegipatskim motivima, ali onim – kak’ se šika, kaj ne?! – koje nalazimo u Bibliji.
Zadubite se malo u platna Čikoša Sesije, Bukovca… Sve pršti starooegipatskom (poganskom) erotikom skrivenom iza kršćanskih fasada. O onoj nevjerojatno slobodnoj Kleopatri Roberta Auera ili seriji sfingi Ferdinanda Kulmera da ne govorim. Voli Zagreb drevni Egipat, samo ne javno već onako kako i dolikuje toj civilizaciji – mistično i s mjerom.
7. Kako vidite budućnost Gornjeg grada u kontekstu posljednjih potresa te što bi po vama trebalo učiniti da se zadrži ili barem donekle očuva nekadašnji kulturni život/kulturna ponuda?
DR: Osnovni preduvjet za kulturni proplamsaj Gornjeg grada je dislociranje politike. Dokle god imate protokole, policiju, ograde… tu nemate prave uvjete za sveobuhvatnu kuturalizaciju tog prostora. Jasno, to nije tako jednostavno. Što reprezentativno pokazati stranim državnicima i delegacijama, ako ne Gornji grad. Trebalo bi tu naći neko potrebno ravnovjesje kako bi kutura ipak imala primat nad politikom. Tek će tada biti moguće arheološki izbušiti sve one nikad do kraja izrovane sonde koje nam redovito na mikro razini popunjavaju kranje magloviti povijest glavnog nam grada.
8. Koncert i gostovanje Gabi Novak prošle godine na Ljetnoj pozornici Tuškanac jedan je od zasigurno najatraktivnijih programa u kojem su mogli uživati naši sugrađani 2020. Pripremate li nešto slično ili nešto novo kada uvjeti to budu dopuštali?
DR: Gabi i ja smo to sanjali desetak godina. Arsen se s vemenom i sam počeo šaliti kako nikad od toga neće biti ništa.
Ipak, bio je to prošle godine prvi pravi glazbeni program nakon lock-downa i oboje smo ponosni što smo u tome uspjeli. Predstoji nam sad izrada Blu-raya nastupa, to će tek biti događaj. Prva javna projekcija – to me veseli. Da oni koji nisu mogli doći do karata sad vide kako smo Gabi i ja putovali u filmsku prošlost – njenu ali i moju.
9. I za kraj, koje skrivene dragulje ima Gornji grad, a koje biste voljeli vidjeti na velikom platnu?
DR: Najfilmičniji interijer Gornjeg grada, Institut za povijest, filmski je toliko puta zlorabljen – a nije potrošen. To me i danas fascinira. Ipak, volio bih da nam dođe Woody Allen i napravi Zagrebu onakvu posvetu kakvu je napravio New Yorku, Parizu, Rimu, Barceloni i sad San Sebastiánu. Samo nam to još nedostaje. Najveći živući filmski majstor i ono najljepše od Zagreba. Tek da, makar povjerujemo, kako Gornji grad nije samo mračna kafkijanska distopija (koja je odavno naš realitet), već i mjesto velike ljubavi. Onakve kakvu je prema Gornjem gradu osjećao veliki Welles, koji nas je i svemu tome filmski podučio.
Imate li više informacija o tekstu, javite nam na egornjigrad@gmail.com .
Autor: I.J.
