Ana i Vlatka: Od sudnice do izložbe
Ana Barbić Katičić i Vlatka Habijanac Berić žive 800 metara jedna od druge. Obje su pravnice i po svakoj logici trebale bi se godinama poznavati: kurtoazno se pozdravljati u prolazu, izmijeniti pokoju riječ o vremenu u Uspinjači i lokalnom busiću ili se barem znati iz viđenja. Međutim, Ana i Vlatka prvi su se puta srele na susjednom brdu. I njihova gornjogradska priča nikada ne bi mogla biti ispričana da se Ana umjesto pravničke karijere nije odlučila posvetiti svojoj najvećoj strasti – slikanju i da Vlatka nakon odlaska u mirovinu nije upisala tečaj kiparstva o kojem je oduvijek sanjala. Njihovi putevi tako su se ukrstili na Rokovom perivoju, u Centru za likovni odgoj Grada Zagreba u kojem Ana drži, a Vlatka polazi tečajeve. Rezultat ovog bezvremenog prijateljstva možete pogledati do kraja srpnja na izložbi godišnjih radova polaznika koja je sinoć otvorena.
Svatko može naučiti crtati i slikati. Osnovne tehnike savladavaju se vježbajući s jednostavnim geometrijskim tijelima kao što su kugla ili kocka. Tada se kreće dalje, jer sve se oko nas, u stvari, može svesti na ove temeljne oblike. U Centru za likovni odgoj polaznici rade kada i koliko žele, i to je razlika između nas i drugih, jer ovdje svatko može dolaziti i razvijati se prema svom ritmu., tumači nam Ana koja je i sama prošla jedinstveni vlastiti put do ‘otkrivanja umjetnice u sebi’. Naime, ona je nakon Pravnog fakulteta i položenog pravosudnog ispita odlučila ‘pokušati upasti’ na Likovnu akademiju – i u tome je uspjela! Da se radi o najboljoj mogućnoj odluci koju je mogla donijeti, potvrđuje i niz izložbi na kojima je sudjelovala, ali i odabir upravo njezinog rješenja za novi trofej FIFE za najboljeg nogometaša kojeg je 2018.. podigao i naš Luka Modrić.
Za razliku od Aninog, ‘umjetnik koji čuči u svakom od nas i čeka pravi čas’ kod Vlatke je malo duže čekao svoju samorealizaciju. Cijeli sam život slikala, kao moj ‘deda’ Vlatko i baka Ljubica. No, oduvijek sam htjela probati i kipariti. Kako sam većinu života provela u Karlsruheu, koji je malen grad, tamo nije bilo takvog tečaja pa sam u mirovini u Zagrebu napokon mogla potražiti ‘nešto za sebe’. Googlajući sam naišla na Likovni centar na Rokovom prije par godina i od tada ne prestajem stalno nešto stvarati u njihovom ateljeu. Lijepo je biti u penziji. Nekim ljudima je dosadno, no to je glupost!, kaže Vlatka koja se od djetinjstva bavila jahanjem i skijanjem, a sada igra tenis i vozi bicikl te posebno uživa u plesanju argentinskog tanga sa suprugom.
Aktivni život u mladosti, Vlatka je zamijenila jednako zabavnim u mirovini tijekom koje je završila nekoliko tečajeva. Okušala se u apstraktnom slikarstvu, polazila i brojne radionice na kojima je savladala različite tehnike crtanja, no kiparstvo joj ipak najbolje leži. Kako to obično biva, na početku ju nitko nije shvaćao ozbiljno, čak je i sin Jan znao reći da ‘Mama tamo nešto opet švrlja‘. Sve dok na svojoj prvoj izložbi u Centru za likovni odgoj grada Zagreba Vlatka javnosti nije predstavila glavu tirkiznog konja koja je odmah privukla veliku pozornost, ali i kamere HTV-a.
Nakon objavljene reportaže bilo je i ozbiljnih ponuda za kupnju, no tada je Jan odlučio da bi konja ipak rado on zadržao., objašnjava Vlatka dok odmotava svoj najnoviji rad, vodenog konjica za nećakinju Stanislavu koji nastaje po narudžbi. Životinje su joj i inače omiljena tema, iako kaže da joj je najteže pogoditi anatomiju.
Vrste bira prema ekspresivnosti izraza, a za ovu aktualnu izložbu Vlatka je pripremila glavu lava: Nadimak mu je Giorgio. Inspiracija mi je bio horoskopski znak moga sina. Napravila sam ga prvo u glini pa je išao kalup od gipsa. Dugo sam ga radila, duže od pola godine. Najveći problem bila je korona, jer nismo mogli mjesecima dolaziti u atelje pa se skulptura sušila i skoro se raspala. Srećom, uspjeli smo ga spasiti.
U kiparenju Vlatki najviše pomaže mentorica Ana Diana Širić Jovović. Ona je dobrim dijelom zaslužna i za prava mala remek djela Marka Doboša koji je svoj stil pronašao u realističnim bistama i portretnim glavama. Ovaj mladi biolog veliki dio svog slobodnog vremena provodi upravo u ateljeu na Rokovom perivoju 4, koji okružen zelenilom te mirnom i opuštenom atmosferom pruža istinski zaklon od svakodnevnog stresa. Marku, kao i Vlatki, potrebno je oko 6 mjeseci za izradu jedne skulpture.
Na našoj završnoj izložbi odabran je dio slika polaznika, dok su mnogi radovi u mapama budućih studenata ALU-a i učenika Škole za primjenjenu umjetnost i dizajn, jer su upravo u tijeku prijemni ispiti za koje su se marljivo pripremali. U Centru, naime, održavamo različite tečajeve i radionice, a zanimljivo je da je među najpopularnijima ona posvećena izradi keramike. Neki polaznici s nama su već 20 godina i još uvijek mogu naučiti nešto novo, jer osim redovnih, organiziramo i specijalizirane programe posvećene npr. slikanju na velikim platnima ili antistres radionice za zaposlenike pojedinih tvrtki. Ugostili smo nedavno i Međunarodni klub žena, ali i pripremili radove za Grad s ciljem da im zahvalimo na potpori., pojašnjava nam Ana Barbić Katičić umjesto ravnatelja Nikše Lalina koji se posvetio uzvanicima s kojima neobavezno čavrlja u društvu kolega, predavača Rade Jarka, Ivana Markovića i Leonarda Dokše. Otvaranje izložbe dodatan je povod za druženje u hladovini svima omiljene velike terase koja se nalazi uz atelje. Upravo ona glavni je krivac za nastanak brojnih prijateljstava pa tako i onog Ane i Vlatke. Jer za razliku od sudnice u kojoj su se mogle sresti, ovdje se ljudi sastaju, a ne rastaju.
Imate li više informacija o temi, pišite nam na egornjigrad@gmail.com .
Naslovna fotografija: Ana Barbić Katičić i Vlatka Habijanac Berić (autor: Irena Jelić/egornjigrad.com)
Autor: I.J.
